in

Poraz ne znači da te neprijatelj pobijedi ili ubije, već da se izjednačiš u zlu sa svojim neprijateljem

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Politički angažman onih koji djeluju u “dobroj vjeri” i s ”dobrim nijetom” u velikoj političkoj areni, sa ciljem da služe narodu i da rade što je više moguće za boljitak zemlje ili svijeta, težnja je koja je, uprkos svemu, vrijedna poštovanja.

Možda je upravo zbog ovakvog shvatanja samog po sebi, političko djelovanje izloženo eksploataciji od strane onih koji ga koriste kao oruđe i obmanjujući diskurs koji iza sebe krije najgore i najcrnje namjere.

Na taj način politika prividno izgleda kao san i uzvišena težnja, ali se u praksi pojavljuje i koristi kao rat koji lomi kosti konkurenciji i kao odnos prijateljstva i neprijateljstva, pa shodno tome političar postavlja zamke svom političkom protivniku i optužuje ga za laži i klevete, dok se sa prijateljem ponaša sa favoriziranjem i tolerancijom što narušava koncept objektivnosti i pravednosti.

Vremenom se ovakvo ponašanje pretvara u normalno stanje i umjesto da politika čovjeka učini čovjekom, ona ga gura na najniži nivo nečovječnosti.

Naravno, politika nije ograničena samo na ovaj okvir. To je široko polje koje čovjek kontrolira i usmjerava kako hoće po vlastitom izboru, i to je oruđe koje čovjek može koristiti ili za obnovu i izgradnju (kultuviranje) zemlje ili za sijanje smutnje na zemlji i njeno rušenje i uništavanje. Oba puta su određena ljudskim izborom.

Međutim, politika za muslimana ima sasvim drugo značenje, jer on ne može biti epigon i slijepi sljedbenik u oblasti politike radeći isto ono što i drugi rade, ograničavajući političko djelovanje isključivo na odnos prijateljstva ili neprijateljstva.

Ne postoji “apsolutni neprijatelj” na zemlji za muslimana. Politika za muslimana znači željeti dobro svim ljudima, a pravda je interpretacija ove želje. Čak ni onoga ko se smatra neprijateljem, musliman ne treba pokušavati da ga uništi, već da radi na popravljanju stanja i izmirenju.

Musliman ne želi dobro i sreću samo muslimanima nego i cijelom čovječanstvu. To je odlika koja razlikuje islam od drugih u oblasti politike. Ali, naravno, uvijek u stanju budnosti i daleko od puzavosti i poniznosti pred neprijateljstvom, zlobom i mržnjom prema muslimanima u svijetu.

Nema sumnje da postoji mnogo opcija, načina i dimenzija koje muslimanskog političara čine drugačijim od ostalih, a najvažnija od ovih razlika je ”ne tražiti platu/beneficiju/ ličnu korist”. I svako ko uđe u svijet politike sa svojim islamskim osjećajima mora vršiti samoobračun i zapitati se: Kakvu nagradu, korist ili privilegiju želi ostvariti u ovome svijetu koji želi promijeniti?

Vjerujem da je ovaj aspekt kriterij povjerenja koje muslimanski političar uživa u odnosu na druge. Stoga možemo reći da su političari koji su ušli u svijet politike sa svojim islamskim osjećajima i u tome prošli dug put, uspjeli kroz razliku koja ih je odlikovala u odnosu na konkurenciju u tim istim (političkim) okvirima.

Drugi mogu smatrati sve metode dostupnim i legitimnim u cilju postizanja svojih ciljeva, dok se musliman ne može odnositi na taj način. Jer, musliman ne pravi razliku između puta i namjere, između cilja i sredstva, nego smatra da je put dio namjere, a sredstvo dio cilja, pa on ide pravim putem ka svom cilju.

U našem modernom dobu možemo gledati na muslimanskog mislioca i vođu, rahmetli Aliju Izetbegovića, kao na najbolji primjer koji utjelovljuje islamsku politiku sa svom mudrošću i dostojanstvom, čak i u najmračnijim, najtežim danima i najudaljenijim od pobjede bez trunke nade da bi se ona mogla ostvariti.

Govoreći o teškim bitkama koje je vodio, govorio je da ”poraz ne znači da te neprijatelj pobijedi ili ubije, već da postaneš poput svog neprijatelja, čak i ako si pobjednik”.

Stoga je kategorički odbijao da se prema svojim neprijateljima ponaša na isti brutalan način kao što su oni postupali prema bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima. A kada bi mu se neko usprotivio i tražio da na isti način odgovori neprijatelju, on bi odgovorio riječima koje bi trebale odzvanjati u ušima naših muslimanskih generacija: ”Ne možemo svoje neprijatelje uzeti za učitelje.”

Muslimani će doživjeti poraz onda kada budu oponašali svoje neprijatelje, glasi jasno i nedvosmisleno pravilo.

Ko pravi razliku između puta i cilja, ubrzo postaje zaokupljen izopačenim (krivim) putem kojim je krenuo, zaboravljajući namjeru i cilj i bacajući ih iza leđa, kao što je to uobičajeno. A kada dođe do ovog razdvajanja, onda se mijenja i saputnik na putu, kao što se mijenja i cilj da bi se sreo sa novim saputnicima na sredini puta.

Naš svijet, naravno, nije mjesto gdje se može stvoriti džennet, on je samo mjesto ispita i provjere. Ali kada – u okviru ovog ispita napravi prvi korak na pravom putu -, čovjek se kreće u pravcu prema cilju, on to osjeća i djeluje u skladu s tim.

Islamski život nije život koji znači stagnaciju i zaostalost zbog svojih principa, vrijednosti i ponašanja, ili u širem smislu zbog njegovog ”sunneta” (zakonitosti). Već je to život koji se može primijeniti čim se napravi prvi korak kako bi se utjelovila stvarnost sa svim sitnim detaljima koje taj život sadrži. Na tom putu, potrebno nam je samo znanje i rad po tom znanju.

Izvor:Saff

Report

Šta misliš o ovome?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Written by sandzaklive

Oteli ga i držali u napuštenoj kući, tražili otkup – Sandzaklive.rs

Novom Pazaru je potreban gradski prijevoz